DVORCI VARAŽDINSKE ŽUPANIJE - prvi dio
Znate li da je Varaždinska županija druga je u Hrvatskoj po broju dvoraca, kurija i utvrda na svojem prostoru? Ako ste se ikad pitali koja je razlika između tih pojmova, evo kratkog uvoda – iako često ni nešto znanstveniji članci nisu do kraja sigurni u granice.
Dvorac se najčešće opisuje kao ladanjska građevina visoke arhitektonske i stilske vrijednosti koja je služila svojim vlasnicima za privremeni ili stalni boravak te upravljanje okolnim imanjima. Kurija je uglavnom manja, jednostavnijeg oblika i stila te je često vezana uz niže plemstvo. Konačno, utvrda (ili burg, stari grad, tvrđava) izgrađena je ili je uglavnom služila kao vojna strateška točka u obrani – u našem prostoru najčešće u vrijeme osmanskih napada krajem srednjeg vijeka.
Predstavimo danas nekoliko dvoraca u Varaždinskoj županiji i to onih koji su niknuli u nizinama uz rijeku Dravu.
DVORAC U JALŽABETU
Dvorac Jalžabet smjestio se u dravskoj ravnici deset kilometara od Varaždina, okružen perivojem starim koliko i sama građevina, uz 22 metra visoku i gotovo pola-tisućljetnu staricu platanu čije priče sežu puno dalje u prošlost nego bi ih mogli ispričati zidovi Jalžabeta.
Četverokrilni dvorac sa zatvorenim dvorištem upućuje na tradiciju gradnje u renesansnom duhu i to prema nalogu svoje prve stanovnice Helene Rozalije Somogy. Upravo više od samog dvorca zanimljiv je život Helene – udavala se (za ono vrijeme skandaloznih) tri puta, bila je poznata kao donatorica i ljubiteljica umjetnina, a prva je 1757. g. u Hrvatskom zagorju osnovala zakladu za pomoć kmetovima.
Dvorac, kao da slijedi narav svoje graditeljice, i danas služi drugima – nakon Drugog svjetskog rata pretvoren je u starački dom.
DVORAC U MARTIJANCU
Nedaleko osnovne škole u Martijancu nalazi se istoimeni dvorac o kojem se, kao i mnogima koji prevale više stoljeća, izgubio točan podatak nastanka. Zna se da je već u srednjem vijeku ovdje postojala građevina u kojoj je umro knez Krsto Frankopan, ranjen u borbi u Varaždinu, no ona je srušena. Današnji dvorac Martijanec već je postojao u 18. stoljeću kada ga se prvi puta spominje u dokumentima.
Dvorac je 1817. g. zapeo za oko mađarskom generalu Pavlu Rauchu. Po smrti svih muških potomaka prijašnjih vlasnika, Rauch je odlučio silom prisvojiti dvorac – protjerao je privremene čuvare dvorca te je, nakon dugog sudskog procesa i u konačnici plaćanja određene svote, uspio zadržati Martijanec u svojem vlasništvu.
Iako na nepošten način, time je zapravo započelo doba cvatnje za Martijanec jer je novi vlasnik, zanesen ljepotom dvorca, puno ulagao u njegov izgled. Nekada, slično kao i danas, prilazilo mu se putom uz, kako to priliči gradnji u doba klasicizma, uzdužno poredane gospodarske zgrade. Sa ne tako impozantnih gospodarskih zgrada pogled posjetitelja usmjeravao se na cvjetnjak i iznad njega na visoke stupove ulaznog pročelja dvorca koji još i danas svečano stoje iako je cvjetnjak nestao, dvorac oronuo, a nestručnim zahvatima suvremena gradnja nagrdila cijeli kompleks.
Razrušeni vrata i prozori zovu posjetitelja da proviri u unutrašnjost, no jedino se na šarenom stropu središnjeg hodnika nazire nekadašnja raskoš dvorca. Ono što je svejedno opstalo jest dašak mirnog suživota prirode i arhitekture koja još diše u Martijancu.
DVORAC U LUDBREGU
Posjetitelju centra svijeta, Ludbrega, teško će promaknuti trokatna građevina neobično niskog krova koja se markantno nadvisuje nad gradski prostor – dvorac Batthyany. Iako je, kao i u slučaju mnogih dvoraca, prva građevina na ovom mjestu bila utvrda za obranu od turaka, današnji izgled dvorac nosi već gotovo tri stoljeća.
Samo jedan pogled je dovoljan kako bi postali svjesni veličine ove građevine, no pustimo da brojke govore za sebe: u tlocrtu je gotovo kvadrat (21 x 33 m), ukupna površina dvorca iznosi oko 3300 m2, u njemu su postojali stanovi kućepazitelja, nekoliko kuhinja, velika dvorana, 11 soba za stalne stanovnike, 27 soba za goste i oficire, pušionica za meso, žitnica na tavanu i, naravno, nezaobilazan zatvor.
Šteta za svakog posjetitelja bilo bi propustiti posjet dvorskoj kapeli u kojoj su očuvane i restaurirane najstarije barokne slike ludbreškog kraja, nekoliko oltara, bogati slikovni prikazi oblaka i anđela u prostoru male kupole, te evanđelista sa njihovim simbolima.
DVORAC U VELIKOM BUKOVCU
Veliki Bukovec najistočniji je dvorac u Varaždinskoj županiji, spojen sa najzapadnijim dvorcem Trakošćanom rijekom Bednjom koja kod Trakošćana izvire, a u blizini Bukovca ulijeva se u Dravu. Još je jedna važna spona između ta dva dvorca – obitelj Drašković.
Osebujni bukovečki Draškovići bili su gospodari kakve su seljaci onog vremena mogli poželjeti – gajili su ljubav prema svojem kraju, obilazili polja kočijama i davali savjete, pažljivo njegovali veliki park oko dvorca, a kao ljubitelji tehnike sagradili su mehaničarsku radionicu, mlin i vlastitu električnu centralu.
Stalno su proširivali i nadograđivali svoj dvorac pa nije čudno da je Veliki Bukovec jedan od najvećih dvoraca sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Glavni ulaz u dvorac nalazi se s dvorišne, zapadne strane, a iznad kojeg još uvijek ponosno stoji vrijedan grb obitelji Drašković, najpoznatijih vlasnika dvorca i imanja.
O bogatstvu dvorca i njegovih vlasnika dodatno govore sljedeće brojke: prizemlje se sastoji od osam soba, četiri manje prostorije i kuhinje. Duž cijelog gornjeg kata pruža se dugačak hodnik s kojeg se ulazilo u dvanaest soba za stanovanje čiji su prozori zvali na uživanje u pogledu na raskošan vrt u stilu engleskih perivoja.
Dvorac je vraćen nasljedniku Nikolausu Draškoviću koji ga postepeno obnavlja, a kafić smješten na rubu dvorca zove na uživanje u kavi uz cvrkut ptica iz parka oko dvorca koji odolijeva vremenu.
Copyright © 2020 Visit North Croatia
Korištenjem ove stranice,
slažete se s našim pravilima korištenja i privatnosti.