Većina pristupa Kalniku i njegovom vrhu Vranilcu iz smjera Križevaca i jasno je zašto – planina se visoko uzdiže nad ravnicom, njezini “zubi” ponosno strše, a uz sve to pruža se predivan pogled na Stari grad Kalnik. No krenete li iz smjera Novog Marofa, naići ćete na jednako lijepu i dugačku stazu koja će vam otkriti posve novu stranu ove planine.

Ako ste za duža planinarenja i šetnje šumom, bolji je izbor za osvajanje najvišeg vrha Vranilca upravo staza sjevernom padinom Kalnika.

Ona počinje u selu Ljubelj Kalnički, kod svetišta Majke Božje Hruškovske, u šumi Hruškovec i uz istoimeni potok. S makadamske ceste potrebno je skrenuti na planinarsku stazu na dobro označenom mjestu odakle počinje uspon prema kalničkom vrhu. Ovom stazom uspon će trajati oko sat vremena, a pri kraju možete birati želite li produljiti do planinarskog doma ili osvojiti vrh. Do samog Vranilca odatle je potrebno još pola sata uspona, no ako odlučite ovdje zaustaviti svoj planinarski pohod i krenuti prema domu niste u velikom gubitku – odmor na terasi s pogledom na Stari grad Kalnik nagrada je kakvoj bi rijetki mogli prigovoriti.

Stari grad Veliki Kalnik prvi put se u pisanim dokumentima pojavljuje 1243. godine. Kralj Bela IV. tada ga spominje kao važnu točku u obrani teritorija od tatarskih napada, jer su njegovi bedemi, snažni poput litice uz koju stoje, bili nepremostiva prepreka svim neprijateljskim naumima. Uz to razdoblje veže se i najpoznatija kalnička legenda – napadi Tatara u 13. stoljeću bili su dugotrajni i rezerve hrane polako su se iscrpile. Lokalni branitelji, kako bi spasili kralja tada smještenog u utvrdi, a i sebe same, jeli su ono što su imali iz svojih voćnjaka: šljive. Kao znak zahvalnosti što su brinuli o njemu i pomogli mu da odoli napadima neprijatelja, Bela IV., kaže legenda, proglasio ih je kalničkim plemenitašima – šljivarima.
Današnji izgled, doduše, ostavlja drugačiji dojam od onog kojeg je opisivao Bela jer je burg kroz vrijeme dograđivan i pregrađivan. Stari grad Veliki Kalnik napušten je nakon razornog potresa sredinom 17. stoljeća, a tek su ga konzervatorski radovi u drugoj polovici 20. stoljeća barem nakratko zaustavili na putu do nestanka.