Dvorci Varaždinske županije – drugi dio

Znate li da je Varaždinska županija druga je u Hrvatskoj po broju dvoraca, kurija i utvrda na svojem prostoru? Četiri dvorca uz Dravu već smo opisali, a evo i nekoliko prekrasnih povijesnih građevina u smjeru Varaždin – Zagorje.

Vidovec

Kada bi putnik nastojao zamisliti život u vidovečkom dvorcu Jordis-Lohausen prije dvjestotinjak godina, kada je izgrađen, potrebno je pronaći dobar kut gledanja jer okolna suvremena infrastruktura bitno otežava stvari.
No još uvijek je moguće proći kroz ulazni portal na početku parka i šetnjom prema dvorcu dočarati neka prošla vremena. U tom hodu primijetit ćete kako je jednostavna arhitektura dvorca obogaćena arkadama i drvenim terasama s desna. Ulaskom u dvorište dvorac otkriva svoj dvokrilni oblik slova L, romantičan drveni balkon te kupolu na završetku stubišta.
Iako je perivoj bio mali ipak je bilo mjesta za razmjerno veliko jezero, sada zatrpano, kao i razne vrste drveća čiji pojedini primjerci danas impresioniraju veličinom i starošću. Dvorac služi za stanovanje pa ga je moguće razgledati izvana.

Dvorac Jordis-Lohausen u Vidovcu

Maruševec

Moglo bi se reći da je dvorac Maruševec prvih stoljeća pratila tragedija nesretnih društvenih normi – pravo nasljedstva imali su samo muški potomci, a kada bi oni ponestali dvorac bi se prenosio na drugu obitelj. Takav scenarij dogodio se nekoliko puta sve dok dvorac nije došao u ruke grofa Sclippenbacha.
Isprva je Schlippenbach želio kupiti varaždinski Stari grad, a kada mu je propao plan zadovoljio se tada puno manjim Maruševcem. On je u potpunosti promijenio izgled dvorca – prigradio mu je trokatnu kulu koja i danas odskaće od ostatka građevine i krade pogled. Na glavnom, južnom dijelu dvorca istaknuo centralni rizalit (mjesto gdje se kasnije smjestio glavni ulaz), a dvorac ukrasio dekorom čiji detalji ni neiskusnom oku ne mogu promaknuti. Ipak, još jedna promjena u vlasništvu čekala je Maruševec: konačno je dospio u ruke obitelji čiji nasljednici ga i danas posjeduju – Pongratz.

Bajkovit izgled Maruševca, podjednako privlačan iznutra, često je korišten u popularnoj kulturi. Snimanje video spotova ili filmova nije rijetkost u ovoj građevini, pa je tako poslužio i za scene kultnog filma Gospoda Glembajevi.

Maruševec je danas ograđen i možete mu pristupiti jedino ako unaprijed dogovorite posjet. No ako se odlučite prošetati uz ogradu isto ćete se nauživati ljepote!

Dvorac Schlippenbach-Pongratz, Maruševec

Čalinec

Topla starinska kurija Čalinec nekada je osvajala svojim mirom, a danas brine svojim oronulim izgledom koji teško daje naslutiti zanimljive priče koje skriva.
Današnji izgled s rezbarenim strehama, drvenom terasom i jedva uočljivim balkonom s pogledom na polja, Čalinec dobiva prije nešto više od stotinjak godina. Prije toga je, kao i drugi, često mijenjao vlasnike, a u jednom trenu našao se na prodaji kako bi Drašković skupio novac za obnovu dvorca Trakošćana – što mu je i uspjelo.
Najstariji mještani još se danas sjećaju vremena kada je u dvorcu živio Franjo Pongratz – kroz brižno čuvan perivoj, s predivnim bijelim ružama i različitim vrstama drveća bilo je zabranjeno proći! Današnja cesta koja prolazi tik uz dvorac presjekla je perivoj po polovici, a uz nju su nikle i nove kuće. Iako je opstalo nešto drveća po okolnim dvorištima koje je nekada raslo u perivoju, kao živi podsjetnik na nekadašnju ljepotu vrta ispred Čalinca stoji devet metara visoka tisa, jedna od najvećih u Hrvatskoj.
Poslije II sv. rata u Čalincu je bila smještena ratna siročad, potom prostorije općine, a još i danas služi za potrebe stanovanja. Gospodarska zgrada Čalinca, kod lokalnog stanovništva poznata kao „kino-dvorana“ služila je za filmske projekcije prije nekoliko desetljeća, dok je danas u njoj smješten Dom kulture.

Kurija služi za stanovanje i moguće ju je razgledati izvana.

Kurija u Čalincu

Bajnski dvori

Iako Bajnski dvori doista jesu dali dva hrvatska bana, ime nisu dobili zahvaljujući tome već zbog svojeg graditelja s početka 17. st. – plemića Bota de Bajne.
Nakon čestih previranja u vlasništvu u prvih 300 godina, preostalu povijest dvorca ukratko bismo mogli podijeliti na nekoliko razdoblja. Razdoblje najvećeg sjaja u 19. stoljeću kada su bili u vlasništvu obitelji Erdődy. Dvorac tada postaje mjesto čuvanja ogromnih zbirki umjetnina: slika najpoznatijih europskih slikara, skupocjenog posuđa, perzijskih sagova, pokućstva i brojnih drugih. Bio je to zaista izložbeni prostor neprocjenjive vrijednosti.
Razdoblje pada desilo se u danima raspada Austro-Ugarske Monarhije. Seljaci i rudari iz obližnjih ugljenokopa, nezadovoljni tadašnjim vladarom omraženim grofom Festetićem te ponukani burnim događanjima u državi, provalili su u dvorac i razrušili ga dinamitom. Sve umjetnine su nestale u plamenu kao i većina dvorca – ostalo je samo istočno krilo s tornjem.
U ostatku dvorca i kasnije dograđenim objektima smjestio se 1961. g. Psihijatrijski odjel Medicinskog centra Varaždin, čiji su kreveti, stolovi, spisi i druge medicinske potrepštine još i danas razbacani po objektima imanja Bajnskih dvora iako je psihijatrija davno preseljena u Varaždin.

Kompleks Bajnskih dvora danas je napušten i derutan, a vlasništvo podijeljeno.

Bajnski dvori u Ladanju Gornjem

Opeka

Povijest dvorca Opeke duga je gotovo 400 godina. U posjed najpoznatijih vlasnika, obitelji Bombelles, dvorac je došao je ženidbom prije nešto više od 150 godina. Marko Bombelles stariji obnovio je i dogradio oronulu Opeku koja do tad bila prizemnica, većim dijelom koristeći kamen iz obližnjeg kamenoloma. Vrijeme završetka radova možemo lako provjeriti – o njemu svjedoče vjetrokazi na tornju koji ističu 1884.g.
Marko Bombelles ml. nastavio je radove na dvorcu. Krajnje lijevi i danas najviši dio dvorca, podignuo je s prizemlja na razinu drugog kata. Nadograđuje i istočni dio podizanjem velike terase koja gleda na zavidno uređen arboretum – jedinstven primjer vrtne arhitekture koji se ne može uspoređivati s perivojima drugih dvoraca u cijeloj Hrvatskoj. Na velikom obiteljskom grbu postavljenom na tornju uz terasu koji i danas stoji, grof Marko ml. zabilježio je godinu završetka tih radova.
Po završetku II sv. rata stanovnici Opeke prisilno su iselili u inozemstvo. Pedesetih godina prošlog stoljeća dvorac je uređen za smještaj Josipa Broza Tita tijekom boravka u lovu u obližnjem Zelendvoru, no posjetio je Opeku samo nekoliko puta. Još početkom sedamdesetih godina, izvještaji govore o stabilnim zidovima i krovovima građevine, a bajkoviti dvorac Opeka poslužio je kao filmski set u talijanskom erotskom filmu „Privatni poroci, javne vrline.“ Današnji izgled dvorca daleko je od prošlog sjaja, no s puno sadašnje mistike!

Dvorac se nalazi unutar istoimenog arboretuma i moguće ga je razgledati, no u vrlo je lošem stanju.

Dvorac Opeka u Marčanu